Osnovna škola "Matija Antun Relković" Davor

S promjenom tehnologije mijenja se čitavo čovječanstvo,pa tako i ljudi.Kad bolje razmislim,
ljudima je bilo ljepše živjeti u staro doba,bez kompjutora,mobitela,televizije...Nije bilo žurbe,
zagađenja,ljutnje...A sada?Ljudi jure kao muhe bez glave,na licima nema osmijeha,prolaznici
se rugaju siromasima,nema pomaganja...Ali,da ne duljim,poslušajte moje iskustvo.Ljeto, vrijeme
praznika,putovanja.I ja sam bila na odmoru,ali ne daleko,u Zagrebu,kod rodbine.Na prvi pogled
mi se činilo da se u Zagrebu baš neću zabaviti.Dok sa bila sama,odlučila sam izići van da vidim
kako žive ljudi u tom Zagrebu."Dodar dan!Možete li mi pomoći?Tražim...",upitala sam jednog
prolaznika,ali ništa.Nije me niti pogledao...Što je sad to?Što je s tim ljudima?!Tako su čudni.
Sada sam već postala ljuta!"Želim prijatelja,nekoga za razgovor!",rekla sam sama sebi.Odjednom,
začujem glas ita sebe:"Hej!"Okrenem se i ugledam siromašnu djevojčicu kojoj treba pomoć.Pogledala
me tužnim,sjajnim očima i rekla:"Ne želim ti smetati,ali možeš li mi dati samo komad kruha ili
koju kunu...?"To me jako rastužilo .Sjela  sam pored djevojčice i upitala je zašto je sama,gdje su
joj roditelji,prijatelji...Shvatila sam da su je svi napustili,da nema nikoga.Kroz razgovor sam
shvatila da se razumijemo,da i ona ima jednako mišljenje o ljudima u gradu,o njihovu ponašanju.
Počela se spuštati noć.Došlo je vrijeme da se vratim i stan.Nisam mogla ostaviti djevojčicu vani,
ali nije primila moj poziv da ide sa mnom.Obećala sam joj da ću je i sutradan posjetiti.Nakon
svega,shvatila sam da su siromašniji ljudi još bolji i pošteniji od onih drugih.Drago mi je što
sam uspjela u naumu da pronađem prijatelja.Sada imam drukčiji pogled na ljude i na svijet.Ne smijem
druge procijenjivati po vanjskom izgledu ili po materijalnom stanju!