Mi, osmaši, koji smo dovoljno zreli da shvatimo što se zbilja dogodilo u Vukovaru, dobili smo priliku otići u Vukovar na dva dana. Nakon ranog polaska dana 26. 9. 2016. stižemo u vojarnu iz koje obilazimo muzej Vučedolaca, u kojem se upoznajemo s vučedolskom kulturom. Najviše mi se svidio njihov način života koji su domišljatošću učinili jednostavnim. Od alata od ribljih kostiju pa sve do načina čuvanja hrane. Spavanje u hostelu, e to je bilo nešto nezaboravno! I društvo iz druge škole mi se jako svidjelo. Ali prije spavanja smo se izmorili i pošteno uznojili u diskoteci, plešući. Nakon ranog buđenja odlazimo u bolnicu. Tamo se suočavamo sa strahotama koje su se događale tijekom okupacije. Tu, u bolnici, postao sam svjestan da se sve ono što smo čuli i čitali ovdje i dogodilo. Odavde su mnogi životi odvedeni u smrt, a iza njih ostali su natpisi i imena na pločicama zidova. Ne mogu opisati osjećaje i zbunjenost nakon što staneš na mjesto događaja. Na groblju te preplave osjećaji nakon što vidiš te silne križeve koji sežu u nedogled. A što se o Ovčari može reći? U glavi samo čuješ pucnjeve i vidiš tijela kako padaju u jamu. Vukovar ne želim pamtiti po samom njegovom padu i po silnim žrtvama, mučenjima i zločinima, već ga pamtiti po palim junacima, ponosnim domobranima i ljepoti Dunava.

        Patrik Ćelepirović 8.b